VIKEND BEZ INSTAGRAMA

Ružičasto ranojutarnje nebo obećavalo je sunčani dan, a kava je mirisala na sporu subotu. I sve je bilo normalno. Kava, yoga, instagram. U sitne procjepe između svih dnevnih radnji uvijek se nekako uvuče instagram. Uhvatite li se ikada da besciljno pregledavate storyje? Tuđe doručke, tuđu djecu, tuđe odraze u ogledalu, komentare na društvena događanja kao da nečije misljenje ikoga zanima, iste slike s različitih evenata i zabava koje se objavljuju danima na 25 različitih profila? Svi jednako gubimo vrijeme, svi jednako besmisleno pregledavamo uvijek iste priče i okrećemo očima na iste profile. I ono što je najgore, svi iste besmislice objavljujemo. Neki više, neki manje.

Htjeli mi to priznati ili ne, osim tog besciljnog gledanja u instagram, još dugo nakon što spustimo telefon, razmišljamo o tome što smo vidjeli, gdje je tko bio, što je objavio, napisao, što je time mislio… To je ljudski, prirodno i nemojte me pogrešno shvatiti, nema veze s uspoređivanjem, ljubomorom ili bilo kakvim negativnim predznakom, nego isključivo s micanjem fokusa sa sebe i svojeg života. Pa umjesto toga da razmisljaš o sebi, o tome što radiš, kako ćes poboljšati sebe, svoj posao, unaprijediti sadržaj na svojoj platformi, kako ćeš biti bolja mama, supruga, prijateljica, ti razmišljaš o drugima.

Zato sam odlučila na jedan vikend uzeti odmor od instagrama. Očekivala sam da će biti jako neobično, da će mi iz te glupe navike svako toliko ruka sama letjeti prema telefonu, no uopće nije bilo tako. Da budem iskrena, nije se dogodilo ništa revolucionarno. Samo su dani bili malo duži i produktivniji, a ja opuštenija i prisutnija. Tijekom duge šetnje moja smo kći i ja cijelo vrijeme osluškivale ptice i razgovarale. O njenim prijateljicama, o baletu, o ljetu i o tome jedu li patke sladoled. Na povratku kući kupile smo jagode od kojih smo kasnije napravile desert s laganom čokoladnom kremom. Oprale smo terasu nakon 14 kišovitih dana i vratile tegle s cvijećem na mjesta. U nedjelju je obukla svoju novu cvjetnu haljinu i od sreće zaplesala u dvorištu. Navečer sam uz bruschette i crno vino s mužem pogledala fim. I sve je nekako bilo isto, samo drukčije. Povezanije, mirnije, intenzivnije, ljepše. I dva dana nisam razmišljala ni o čemu osim o onome što je sada. Kažu da je to ključ za sreću. Hoće li se ovaj eksperiment pretvoriti u naviku? Prosudite sami.

Bisous,

Fée