“Je li Kiara sretna što će postati starija sestra?” jedno je od najčešćih pitanja koje sam čula tijekom trudnoće, a i kasnije nakon poroda. I najiskreniji je odgovor bio ”ne”. Barem je tako bilo na početku. Pokazivali smo joj slike s ultrazvuka, vodila sam je sa sobom na sve preglede, ali do posljednja 3 mjeseca nije pokazala apsolutno nikakav interes za bebu i na svako bi pitanje vezano uz tu temu odgovarala s “ne” ili “neću”. No onda se s početkom trećeg tromjesečja počelo sve mijenjati i s obzirom na to da smo zadnja tri mjeseca trudnoće živjeli u pravoj idili, da je Kiara ljubila i mazila trbuh i govorila da u jednoj polovici spava “baby brother”, a u drugoj “baby sister”, da od samog početka obožava bracu, nasmijava ga, nosi mu igračke i pazi na njega, odlučila sam podijeliti s vama nekoliko metoda koje smo koristili, vodeći se isključivo intuicijom i par savjeta osoba kojima vjerujemo. Zasad mogu reći da su metode bile uspješne, a nadam se da će tako i ostati.
- Igra pretvaranja
Kiara obožava igre pretvaranja, najviše se voli pretvarati da je ona mama ili učiteljica – u svakom slučaju, ona je autoritet. 😀 Tako je bilo oduvijek, a kad smo saznali za trudnoću, počeli smo je još više poticati na to, čak i sudjelovali u tim igrama te smo joj kupili još nekoliko igračaka poput kadice za bebe, ručnika, šampona, tanjurića i bočica. Od dolaska iz rodilišta je maksimalno uključujem u brigu oko bebe zbog čega se osjeća odraslo i korisno.
2. Tonka
Tonka je Kiarina 9-mjesečna sestrična koju Kiara obožava i vjerujem da je baš ona u ovom procesu odigrala ključnu ulogu i približila joj cijelu situaciju. Trudila sam se da što više vremena provede sa svoje dvije sestrične i iz prve ruke vidi kako je to kad postaneš starija sestra, kad beba jako treba mamu i više ne može staviti cijeli fokus samo na tebe, ali te i dalje voli najviše na svijetu. Kako je moja sestra odgajatelj u vrtiću, vjerovala sam da zna što radi i doslovno sam upijala njeno ponašanje prema svojim curama. Dakle, prirodno je da nakon dolaska iz rodilišta, sve oči budu uperene u bebu. Starije dijete se, naravno, tada osjeća malo zaboravljeno, posebno ako je prvo dijete i ako su dosad roditelji, bake, djede i ostali gledali samo u nju. U takvim sam situacijama primijetila da sestra voli naglasiti te magične riječi ”tvoja seka”. ”Sara, pokaži svoju seku, to je tvoja seka, reci kako se zove tvoja seka”, itd.
3. Vrtić
Već sam objasnila zašto smo počeli s prilagodbom na vrtić odmah po preseljenju u novi grad. Bilo je to dosta naglo i brzo i iskreno, nisam bila sigurna postupamo li ispravno, no sad sam sigurna da jesmo. Da smo čekali povratak u Mađarsku s bebom i tada krenuli s prilagodbom, za sve nas bi to bio užasno naporan period, a Kiara bi sigurno povezivala odlazak u vrtić s dolaskom bebe, zbog čega bi se mozda osjećala manje voljenom i odbačenom. A to, naravno, bas nikako nismo željeli. Naša je situacija bila specifična upravo zbog selidbe netom prije poroda, no u svakom slučaju, savjetujem da sve velike i male promjene obavite prije poroda i da beba jednostavno ”ušeta” u već ustaljenu obiteljsku rutinu. Naravno, koliko je to moguće.
4. Beba? Koja beba?
Mislim da je jako važno ne govoriti stalno o bebi i stavljati velika očekivanja pred starije dijete. Zato sam se cijelu trudnoću trudila ponašati normalno, ne spominjati bebu previše i ne dopustiti da me umor ili trbuh ograničavaju u svakodnevnom životu. Nisam željela da Kiara vidi veliku razliku u mojem ponašanju – iako sam joj objašnjavala da ne mogu trčati za njom ili je dizati pred kraj trudnoće, nisam očekivala da sve to razumije i da bude uzbuđena zbog nove situacije. Moramo uvijek biti svjesni da se djeca imaju pravo osjećati kako se osjećaju: na nama je da budemo strpljivi, uporni, puni razumijevanja i da vjerujemo da će jednom sve doći na svoje mjesto.
5. Zagrljaji
Kao što sam rekla, Kiara je sjajno prihvatila novog člana obitelji, no tu i tamo se dogodi da na neki dječji način pokuša privući pozornost. Na primjer: glasno smijanje i divljanje baš kad Roko spava, glasni plač bez nekog povoda i slično. Naravno, nekad me to naljuti, no u pravilu joj ponudim zagrljaj i razumijevanje za tu dramatičnu situaciju. 🙂
Ja naravno, nisam dječji psiholog i ovdje sam iznijela naše iskustvo i metode koje su upalile kod nas. Mislim da su razumijevanje i prihvaćanje ključni u ovom procesu. Bez obzira na dob starijeg djeteta, dolazak novog člana obitelji je ogromna promjena za sve. Meni uvijek pomaže i smiruje me kad samoj sebi ponovim da dijete ima pravo na osjećaje, na ljutnju, ljubomoru, tugu. Mi kao roditelji smo ti koji im trebamo pružiti razumijevanje i vrijeme da prihvate promjene.
Puno sreće!
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 