Ljudska bića, kažu, nisu tijelo nego duša. I ako zamislimo dušu kao neko svjetlo u nama, nešto što nam daje život, posjeduje znanje o svemu i svakome, zrači, privlači i odbija, onda bi Marinina duša najsjajnije svijetlila, toliko da bi tjerala tamu oko sebe i obasjavala puteve onima koji već dugo čuče u mraku ili izgubljeno lutaju svijetom. Nismo se upoznale preko zajedničkih prijatelja, dijeleći školske klupe ili radno mjesto. Zamislite dvoranu s preko 20.000 zena i dvije duše u njoj koje se prepoznaju o tom mnoštvu, privuku, čvrsto zagrle i više nikad ne puste. Kažu da ti je prijatelj netko tko voli i poznaje one tvoje najcrnje tame i najskrivenije tajne, a svejedno te voli, drži za ruku i obasjava te kad se ono prije spomenuto svjetlo u tebi počne gasiti. Podiže, podupire, veseli se, tuguje, diše s tobom kad treba, daje prostora kad treba i grli čvrsto da kosti krckaju kad treba. Sve je to Marina.
Predana, nježna, luckasta i zaigrana mama dvojici najveselijih i najnježnijih dječaka koje poznajem. Ona je mama koja ne vjeruje u kazne, prijetnje, rasporede ili u bilo kakav oblik strogoće. Ona je mama koja samo vjeruje u ljubav, koja odgaja nježno, primjerom, nošena ljubavlju i uronjena u trenutak, istraživanje, igru, duboke razgovore o anđelima, dušama i dalekim gradovima, koja pleše na kiši, vodi svoje dečke na sladoled za ljetnih večeri, kad većina ljudi misli da je vrijeme za spavanje već odavno prošlo i na daleka i česta putovanja, kad svi ostali misle da je potpuna ludost ići na put s dvoje male djece. Ona ustaje u cik zore da bi se bavila aktivnostima koje je vesele, poput pečenja božićnih kiflica u bilo koje doba godine, jer ih njezini dečki jednostavno obožavaju. Ili čitanja, pisanja, ispijanja kave na balkonu čekajuci da se pojavi sunce. Kaže da su to trenuci u kojima pripada sebi, da bi ostatak dana pripadala djeci, mužu kojeg obožava i poslu koji je ponekad zaokupi do dugo u noć, nakon sto je otrčala svoju dnevnu kilometražu u Maksimiru, pročitala sve najljepše priče za laku noć, složila kule i gradove od kocaka i nacrtala cijelo životinjsko carstvo. Znam, pitate se kako joj to sve uspijeva. Marina živi u trenutku i gleda srcem. Ne komplicira, ne sumnja, ne boji se, nego jednostavno biva. Stvorila je život koji obožava, koji je čini ispunjenom i previše sretnom da bi mirovala. Od malena je vode ona sila i onaj osjećaj ljubavi s kojima smo se rodili, a koje smo putem zaboravili ili potisnuli. Suprotno većini, odluke nikad ne donosi na temelju straha, nego vjere u najbolje i ljubavi, ne pristajući na kompromise, ne radeći ono što drugi od nje očekuju, ne baveći se trivijalnim i površnim. Ono za što bi se drugi držali zbog straha od gubitka, ona pušta i hrabro kroči naprijed. Ondje gdje drugi vide problem, teškoću ili stres, ona vidi izazov i čaroliju. Možda mislite da takvi ljudi ne postoje i da pretjerujem, ali Marina doista jest toliko posebna i nevjerojatna da mi se čak čini da mi nedostaju riječi kojima bih je objasnila i rekla joj koliko je volim.
Marina je izdala knjigu. Slojeviti roman o Otoku, Ljubavi i “slučajnim” susretima. Divnim i detaljnim opisima ambijenta, radnji i situacija osvojit će vas još na prvoj stranici, a kad nakon drugog dijela, u kojem nam otkriva svoje znanje o putovanju Duša i tajnama Svemira dođete do kraja, imat ćete osjećaj da vam je netko otvorio sva osjetila i dao uvid u jedan sasvim novi svijet. Isti onaj u kojem ste živjeli i dosad, samo promatran drugim očima. Šaptač snova došao mi je u ruke jednog ljetnog popodneva, netom prije negoli ću se odseliti u Francusku. Bila sam trudna, na velikoj životnoj prekretnici, pomalo u strahu od novog svijeta u kojem ću biti prepuštena samo sebi i u kojem ću tako zbunjena i uplašena donijeti dijete na svijet. Naizgled, Marina mi je dala mi je skriptu od stotinjak stranica i malog medvjedića, a zapravo mi je dala odgovore na sva pitanja, otkriće tajne života i podsjetnik da je uvijek uz mene, bez obzira na kilometre. I da se ničega ne bojim.
Više o Marini i Šaptaču snova možete saznati ovdje. Knjigu možete naručiti preko internet stranice, kupiti je u knjižari Vuković Runjić ili je posuditi u knjižnicama diljem Hrvatske. A Šaptaca možete naći i na Interliberu, u Paviljonu 6, u kutku Čitaj knjigu, te se danas, 11.11. od 18.30 upoznati s Marinom. Ako je sretnete, zagrlite je u moje ime. ❤
Meni najdraže Marinine misli:
- Dušo, pitat ćeš se pitanja čije odgovore, a da ni ne znaš, nosiš u sebi. Jer Ti, dušo prekrasna, znaš sve. I svega bi se sjećala da nisi prošla kroz Vrata Zaborava kroz koja si morala proći. No, bit će trenutaka kad ćes u zvuku vjetra, šumu vode ili nečijem biću prepoznati svoj odraz. I tada ćes se sjetiti tko si uistinu i zašto si tu. Ne zanemari taj osjećaj i ne pripisuj ga mašti.
- Sve duše su u suštini samo jedna i svaka je odvojenost samo privid.
- Koliko si sretan noću, u tišini svoje sobe, kad tami prepustiš sve svoje uloge, nakon što ih poput dnevne odjeće prebaciš preko naslona stolca? Koliko si sretan u mraku, kad skineš sve sa sebe pa bos zakoračiš u postelju i pogledaš tko je ondje? Koliko si sretan tada, oči u oči, sam sa sobom, u središtu svoje intime, kad se oslobodiš svega, a ostaneš sa svojim svime. Toliko si doista sretan.
- Na kraju ostane samo ono što smo donijeli na početku – ljubav.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 