Osobni rast i razvoj često doživljavamo kao putovanje prema najboljoj verziji sebe, kao proces koji traži disciplinu, predanost i volju za promjenom. Međutim, ono što rijetko priznamo, a često doživljavamo, jest činjenica da upravo na tom putu možemo postati vlastiti najveći kritičari. U želji da budemo „bolji“, stroži smo prema sebi nego što bismo ikada bili prema prijatelju, partneru ili djetetu. Iako nam se čini da nas takva unutarnja strogoća potiče na napredak, u stvarnosti nas često blokira, usporava ili potpuno zaustavlja u procesu promjene.
Iz psihološke perspektive, važno je razumjeti da mozak ne reagira dobro na stalnu samokritiku. Istraživanja pokazuju da visoka razina samokritičnosti aktivira sustav prijetnje u našem živčanom sustavu, povećava razinu kortizola (hormona stresa) i vodi prema osjećaju paralize, izbjegavanja i odustajanja. Drugim riječima, ako si svakodnevno govorimo da nismo dovoljno dobri, dovoljno brzi ili dovoljno disciplinirani, stvaramo unutarnji pritisak koji dugoročno iscrpljuje našu motivaciju. Umjesto da nas vodi naprijed, samokritika nas zapravo drži zaglavljenima.
Kao life coach, često radim s klijentima koji su puni želje za promjenom: žele se zdravije hraniti, razviti novu karijeru, bolje balansirati posao i privatni život ili se napokon posvetiti sebi. Međutim, iza početnog entuzijazma, često se krije strogi unutarnji glas koji govori: „Ako nisi dosljedna svaki dan, nema smisla ni počinjati“, ili: „Već si jednom pogriješila, nikad nećeš uspjeti.“ Upravo taj glas stvara osjećaj srama i odustajanja, umjesto da potakne snagu i hrabrost.
Primjer iz prakse: jedna klijentica željela je uvesti redovitu jutarnju meditaciju od 20 minuta, no već nakon nekoliko dana osjećala je frustraciju jer nije uspijevala svaki put. Umjesto da prizna da i 5 minuta meditacije ima vrijednost, ona je svaki „neuspjeh“ koristila kao dokaz da nema dovoljno snage volje. Kada smo u razgovoru promijenile perspektivu, da proces učenja uključuje i promašaje, da je rast fleksibilan i da svaki mali korak vrijedi, da je 5 minuta meditacije bolje od 0 minuta, uspjela je nastaviti s praksom i pronaći ritam koji joj je bio održiv.
U radu s ljudima često naglašavam koliko je važno prepoznati unutarnji dijalog i svjesno ga transformirati. Strogi unutarnji glas obično koristi riječi koje ne bismo nikada uputili osobi koju volimo, a ipak ih ponavljamo sami sebi gotovo svakodnevno. Kada taj glas zamijenimo nježnijim, podržavajućim tonom, otvaramo prostor za promjenu. Evo nekoliko primjera kako to može izgledati u praksi:
- Umjesto: „Nikad neću uspjeti, uvijek odustanem.“
➡️ „Svaki put kad pokušam, učim nešto novo o sebi i približavam se cilju.“ - Umjesto: „Kasnim s obavezama, nisam dovoljno organizirana.“
➡️ „Radim najbolje što mogu u ovom trenutku i uvijek mogu napraviti mali korak prema većoj jasnoći.“ - Umjesto: „Trebala bih to već znati.“
➡️ „Učenje je proces, a svatko ima svoj ritam i moj je jednako vrijedan.“ - Umjesto: „Pogriješila sam, sve sam upropastila.“
➡️ „Greške su sastavni dio učenja i prilika da idući put donesem mudriju odluku.“ - Umjesto: „Nisam dovoljno dobra.“
➡️ „Vrijedna sam već sada, a rast je samo put prema još većem ispunjenju.“ - Umjesto: „Opet nisam bila dosljedna, nikad neću uspjeti.“
➡️ „Čak i kada zastanem, uvijek mogu krenuti iznova i to je dokaz moje snage, a ne slabosti.“
Psiholozi često naglašavaju važnost samopraštanja i samoprihvaćanja kao ključnih elemenata osobnog rasta. To ne znači odustati od ciljeva ili biti popustljiv do mjere da ne radimo ništa, nego znači graditi zdrav odnos sa sobom, u kojem priznamo da smo ljudi, da rast dolazi kroz pokušaje i pogreške i da svaka promjena zahtijeva vrijeme. Kada se prema sebi odnosimo s nježnošću i razumijevanjem, aktiviramo sustav sigurnosti u tijelu, osjećamo više smirenosti i imamo veću vjerojatnost da ćemo nastaviti dalje čak i nakon što „padnemo“.
Nježnost prema sebi u procesu osobnog razvoja može izgledati vrlo praktično: umjesto da na kraju dana razmišljamo što sve nismo stigli napraviti, možemo se pitati što smo ipak uspjeli, makar to bila jedna svjesna šetnja ili jedna čaša vode više nego jučer. Umjesto da mislimo da promjena mora biti linearna, možemo ju doživjeti kao ciklus: s napretkom, zastojima i ponovnim pokretanjima. I umjesto da vjerujemo da je cilj „savršena verzija sebe“, možemo uvidjeti da je prava vrijednost u procesu učenja, upoznavanja i prihvaćanja sebe takvih kakvi jesmo.
Ako bismo drugima dali nježnost, razumijevanje i poticaj, zašto to ne bismo činili i sami za sebe? Jer osobni rast ne događa se kroz stroge kritike, nego kroz hrabrost da pokušamo, da pogriješimo i da se uvijek iznova vratimo sebi, s ljubavlju i povjerenjem da smo već na putu.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 
odlican tekst♥️
LikeLike