A SYMPHONY OF STARDUST

“One night when you were just a star, someone hung every hope, every wish, every dream, they ever had from your limbs, so if you ever feel inferior, ever start to doubt your beauty or brilliance just remember: you have constellations lining the cathedral walls of your chest, a moon for a heart and the sunlight pouring through your skin, you are a symphony of stardust and you were born to shine.”

IMG_2632b

Lately my thoughts have been all over the place, too scattered, too undefinable, too untranslatable into words to write anything that was worth reading. It happens when I’m stressed and overworked over a longer period of time, so I neglect my soul and ignore my inner voice. For that reason,  I started this post, which is going to be unusually short, with a quote that my friend Sharon dedicated to her daughter Eve today.

Also, I am extremely proud and happy to announce my collaboration with one more amazing photographer: Bernarda Plavšić. Bernarda is incredibly funny, chic, hard-working and talented, a wife, a mom of two, a great friend. She’s one of those women whose energy captivates you so it’s no wonder I have been secretly hoping to work with her since we’ve met. Last week Bernarda and I had half an hour, a bunch of roses and an empty street. It was our first photoshoot and I cannot find words to tell you how much I enjoyed it. What do you think? 🙂

You can reach Bernarda on FacebookInstagram or via e-mail: info@bfm-design.com.

IMG_2531bb
Linen shirt: Massimo Dutti Jeans: Zara Sandals: Zara Bag: Gucci Bracelet: Cartier

IMG_2542bIMG_2608bIMG_2566b

Bisous,

Fée

 

 

 

 

Advertisements

MARINA PAPEC: ŠAPTAČ SNOVA

Ljudska bića, kažu, nisu tijelo nego duša. I ako zamislimo dušu kao neko svjetlo u nama, nešto što nam daje život, posjeduje znanje o svemu i svakome, zrači, privlači i odbija, onda bi Marinina duša najsjajnije svijetlila, toliko da bi tjerala tamu oko sebe i obasjavala puteve onima koji već dugo čuče u mraku ili izgubljeno lutaju svijetom. Nismo se upoznale preko zajedničkih prijatelja, dijeleći školske klupe ili radno mjesto. Zamislite dvoranu s preko 20.000 zena i dvije duše u njoj koje se prepoznaju o tom mnoštvu, privuku, čvrsto zagrle i više nikad ne puste. Kažu da ti je prijatelj netko tko voli i poznaje one tvoje najcrnje tame i najskrivenije tajne, a svejedno te voli, drži za ruku i obasjava te kad se ono prije spomenuto svjetlo u tebi počne gasiti. Podiže, podupire, veseli se, tuguje, diše s tobom kad treba, daje prostora kad treba i grli čvrsto da kosti krckaju kad treba. Sve je to Marina.

Predana, nježna, luckasta i zaigrana mama dvojici najveselijih i najnježnijih dječaka koje poznajem. Ona je mama koja ne vjeruje u kazne, prijetnje, rasporede ili u bilo kakav oblik strogoće. Ona je mama koja samo vjeruje u ljubav, koja odgaja nježno, primjerom, nošena ljubavlju i uronjena u trenutak, istraživanje, igru, duboke razgovore o anđelima, dušama i dalekim gradovima, koja pleše na kiši, vodi svoje dečke na sladoled za ljetnih večeri, kad većina ljudi misli da je vrijeme za spavanje već odavno prošlo i na daleka i česta putovanja, kad svi ostali misle da je potpuna ludost ići na put s dvoje male djece. Ona ustaje u cik zore da bi se bavila aktivnostima koje je vesele, poput pečenja božićnih kiflica u bilo koje doba godine, jer ih njezini dečki jednostavno obožavaju. Ili čitanja, pisanja, ispijanja kave na balkonu čekajuci da se pojavi sunce. Kaže da su to trenuci u kojima pripada sebi, da bi ostatak dana pripadala djeci, mužu kojeg obožava i poslu koji je ponekad zaokupi do dugo u noć, nakon sto je otrčala svoju dnevnu kilometražu u Maksimiru, pročitala sve najljepše priče za laku noć, složila kule i gradove od kocaka i nacrtala cijelo životinjsko carstvo. Znam, pitate se kako joj to sve uspijeva. Marina živi u trenutku i gleda srcem. Ne komplicira, ne sumnja, ne boji se, nego jednostavno biva. Stvorila je život koji obožava, koji je čini ispunjenom i previše sretnom da bi mirovala. Od malena je vode ona sila i onaj osjećaj ljubavi s kojima smo se rodili, a koje smo putem zaboravili ili potisnuli. Suprotno većini, odluke nikad ne donosi na temelju straha, nego vjere u najbolje i ljubavi, ne pristajući na kompromise, ne radeći ono što drugi od nje očekuju, ne baveći se trivijalnim i površnim. Ono za što bi se drugi držali zbog straha od gubitka, ona pušta i hrabro kroči naprijed. Ondje gdje drugi vide problem, teškoću ili stres, ona vidi izazov i čaroliju. Možda mislite da takvi ljudi ne postoje i da pretjerujem, ali Marina doista jest toliko posebna i nevjerojatna da mi se čak čini da mi nedostaju riječi kojima bih je objasnila i rekla joj koliko je volim.

Marina je izdala knjigu. Slojeviti roman o Otoku, Ljubavi i “slučajnim” susretima. Divnim i detaljnim opisima ambijenta, radnji i situacija osvojit će vas još na prvoj stranici, a kad nakon drugog dijela, u kojem nam otkriva svoje znanje o putovanju Duša i tajnama Svemira dođete do kraja, imat ćete osjećaj da vam je netko otvorio sva osjetila i dao uvid u jedan sasvim novi svijet. Isti onaj u kojem ste živjeli i dosad, samo promatran drugim očima. Šaptač snova došao mi je u ruke jednog ljetnog popodneva, netom prije negoli ću se odseliti u Francusku. Bila sam trudna, na velikoj životnoj prekretnici, pomalo u strahu od novog svijeta u kojem ću biti prepuštena samo sebi i u kojem ću tako zbunjena i uplašena donijeti dijete na svijet. Naizgled, Marina mi je dala mi je skriptu od stotinjak stranica i malog medvjedića, a zapravo mi je dala odgovore na sva pitanja, otkriće tajne života i podsjetnik da je uvijek uz mene, bez obzira na kilometre. I da se ničega ne bojim.

Više o Marini i Šaptaču snova možete saznati ovdje. Knjigu možete naručiti preko internet stranice, kupiti je u knjižari Vuković Runjić ili je posuditi u knjižnicama diljem Hrvatske. A Šaptaca možete naći i na Interliberu, u Paviljonu 6, u kutku Čitaj knjigu, te se danas, 11.11. od 18.30 upoznati s Marinom. Ako je sretnete, zagrlite je u moje ime. ❤

Meni najdraže Marinine misli:

  • Dušo, pitat ćeš se pitanja čije odgovore, a da ni ne znaš, nosiš u sebi. Jer Ti, dušo prekrasna, znaš sve. I svega bi se sjećala da nisi prošla kroz Vrata Zaborava kroz koja si morala proći. No, bit će trenutaka kad ćes u zvuku vjetra, šumu vode ili nečijem biću prepoznati svoj odraz. I tada ćes se sjetiti tko si uistinu i zašto si tu. Ne zanemari taj osjećaj i ne pripisuj ga mašti.
  • Sve duše su u suštini samo jedna i svaka je odvojenost samo privid.
  • Koliko si sretan noću, u tišini svoje sobe, kad tami prepustiš sve svoje uloge, nakon što ih poput dnevne odjeće prebaciš preko naslona stolca? Koliko si sretan u mraku, kad skineš sve sa sebe pa bos zakoračiš u postelju i pogledaš tko je ondje? Koliko si sretan tada, oči u oči, sam sa sobom, u središtu svoje intime, kad se oslobodiš svega, a ostaneš sa svojim svime. Toliko si doista sretan.
  • Na kraju ostane samo ono što smo donijeli na početku – ljubav.

Bisous,
Fée

A LITTLE LIFE UPDATE

Jos od ucenickih dana rujan je za mene bio mjesec novih pocetaka. Tako je i danas, najvise iz razloga sto sportska sezona pocinje upravo u rujnu, a zavrsava u lipnju, pa je nekako cijeli nas zivot tempiran izmedju ta dva mjeseca, prije toliko iscekivanog i zeljenog ljetnog predaha na kraju godine. Ovaj je rujan donio mnogo vise promjena i pocetaka nego svi dosadasnji. S obzirom da doista vjerujem da se carolija nalazi izvan zone komfora, proteklog sam mjeseca hrabro iskoracila iz svih mogucih zona i sve mi se nekako cini da nakon svega dolazi vrijeme za caroliju. O tome vise rijeci uskoro. Krenimo ispocetka. 🙂

Zivot s profesionalnim sportasem i selidbe idu ruku pod ruku. Sto prije to prihvatis, bolje je i lakse, pa cijeli taj proces pocnes dozivljavati kao svojevrsnu katarzu, neki divan izazov i novi pocetak. Nakon Njemacke i Francuske, put nas je nanio u divan gradic, treci po velicini u Sloveniji – Celje. Iako sam kratko vrijeme vec boravila ovdje, mislim da ga tek sad pocinjem upoznavati i shvacati koliko drazi u njemu ima i koliko sadrzaja nudi.

U strogom centru grada, u pjesackoj zoni, u zgradi staroj vise od 150 godina, nasli smo svoj kutak svemira kojeg sada nazivamo domom. Zamislite duple prozore, debele, neravne zidove, visoke stropove, lukove i stupove. Hodnike koji odjekuju i vracaju vas u neko davno, otmjenije doba. S obzirom da je cijela zgrada potpuno obnovljena, zaljubili smo se u nju na prvi pogled pa o kupnji nismo previse razmisljati.

Nakon sto smo dvije godine bile doslovno nerazdvojne, jer kad zivis u inozemstvu, baka-servis za tebe je potpuna nepoznanica, Kiara je krenula u vrtic. I priznajem, teze sam to podnijela od nje. Bilo je ponesto suza i tuznih rastanaka, ali bolje se snasla nego sto sam ocekivala. Ja, s druge strane, tesko prihvacam cinjenicu da prvi put otkad se rodila ne znam sto je radila taj dan, koliko se puta nasmijala, kojom se igrackom igrala i je li izgovorila koju novu rijec. Svako jutro dok se vozim iz vrtica, preispitujem ispravnost svoje odluke i razmisljam o zivotu na selu, homeschoolingu i mnogobrojnoj djecici koja mi se motaju oko nogu, a s druge strane produktivnija sam, brze i lakse obavljam nagomilane obaveze i znam da je ovo doista najbolje i najzdravije za cijelu obitelj.

A sto ima nova kod vas?

Bisous,
Fée


Ever since I was a student, September has been a month of new beginnings for me. Not January, like for most people, but September. I still feel that way, mostly because sports season begins in September and ends in June, so in between these months our lives are really intense, before we have a month or two to relax and set goals for the new year. I honestly believe that magic happens when we step out of our comfort zones. Last month I boldly stepped out of every zone I know so now I’m kind of starting to feel some of that magic dust being thrown at me. Yay! But let’s start from the beginning. 🙂

We moved. Again. Life with a professional athlete and moving in and out all the time go hand in hand. The sooner you accept that as a part of the process, the better for you. Now I see this whole thing as a kind of a catharsis and a wonderful challenge. After Germany and France, life brought us to Celje. Although it’s not our first time here, I think only now I’m starting to familiarize with it and see how interesting and beautiful it is and all sorts of things it has to offer.

In the heart of the city, in the pedestrian zone, in a 150-year-old building, we’ve found a small piece of universe which we can now call home. Double windows, thick walls, high ceilings, arches, columns and echoing hallways will throw you back in distant, somewhat classier times. The whole place has just been refurbished, which means that everything,  from top to bottom, is brand new. As I said, the location is amazing so the decision to buy it was a no-brainer.

For two years we were literally inseparable. When you live abroad, there are no grandparents who can look after your kids when you have somewhere to go to or you just want to take a break. We were together 24/7 and everywhere I went, I took her with me. Three weeks ago, Kiara started nursery and I admit, I took it harder than her. There were tears, yes, but she adapted much better than expected. I, however, miss her during the day and find it hard not to know what she is doing every moment of the day, how many times she smiled, what’s her favourite activity that day and whether she pronounced a new word. Every morning, after I leave her, soul-searching begins and I seriously think about life on a farm, a bunch of kids around the table, homeschooling and stuff. On the other hand, I feel more productive and see how this decision was good for the whole family.

And what’s going on with you?

Bisous,
Fée