Danas kad nam je znanje gotovo neograničeno dostupno, paradoksalno je koliko smo daleko odmakli od jednog najdubljeg, najstarijeg i najpouzdanijeg oblika mudrosti, mudrosti tijela. Naučeni smo čitati knjige, slušati stručnjake, pratiti trendove, optimizirati svaki aspekt svoga dana, ali pritom često zaboravljamo da unutar nas, u samom temelju našeg bića, postoji unutarnji sustav orijentacije, gotovo instinktivna inteligencija, koja nas, kada joj dopustimo da govori, vodi prema ravnoteži, zdravlju i životu koji je u skladu s prirodnim zakonitostima.
Povjerenje prema tijelu ne znači slijepo odmicanje od znanosti ili racionalnosti, niti znači povratak u neko mitsko, primitivno stanje. To znači duboku integraciju: slušanje znakova koje tijelo šalje, čitanje unutarnjih poruka s jednakim poštovanjem kao i vanjskih uputa. To je praksa povratka osjećajnosti, intuiciji, cikličnosti, ritmovima dana, mjeseca, sezone i vlastitog živčanog sustava koji nikada ne laže.
Zašto je povjerenje u tijelo temelj holističkog zdravlja?
U psihologiji tijela, posebno u somatskim i neurobihevioralnim disciplinama, govori se o tome kako je tijelo prva i posljednja točka integracije emocionalnih, kognitivnih i energetskih stanja. Sve što doživljavamo, percipiramo i potiskujemo ostavlja trag u tijelu, bilo kao napetost, nesanicu, kronični umor, probavne smetnje, anksioznost ili nejasan osjećaj disocijacije. Tijelo je uvijek iskreno. I zato je ono najvažniji saveznik u svakom procesu ozdravljenja, samospoznaje i rasta.
Povjerenje u tijelo uključuje i povjerenje u vlastitu intuiciju, onu tišinu koja dolazi prije riječi, onaj osjećaj u trbuhu koji zna da nešto nije tvoje, onu suptilnu napetost u ramenima koja signalizira da si preuzela previše, onu glad koja dolazi ne zbog hrane, nego zbog potrebe za dodirom, svjetlom, toplinom. I kada jednom prepoznaš da su ti signali stvarni, da nisu slabost već sofisticirana poruka, tada počinješ razvijati unutarnji jezik koji iscjeljuje.
Ritmovi prirode i žena koja si ih ponovno dopušta
U prirodi ništa nije linearno. Ni dan ni noć, ni ciklus ni sezona, ni plima ni oseka, ništa ne raste stalno, ništa ne daje bez da se prethodno puni, ništa ne traje u istom intenzitetu vječno. I upravo zato, kada živimo u konstantnom zahtjevu za više, brže, produktivnije, ulazimo u sukob s onim što zapravo jesmo. A mi smo bića ritma, a ne programa.
Posebno žene koje u svojoj fiziologiji svakog mjeseca prolaze cikluse otvaranja, povlačenja, regeneracije i rasta, iznimno su osjetljive na disharmoniju s prirodnim ritmovima. Kad se od žene očekuje da svakodnevno daje isti učinak, jednaku količinu energije, stabilnosti i produktivnosti, zaboravlja se da je njena snaga upravo u valovitosti, u tome što zna kada stati, kada se vratiti unutra i kada pustiti da procvjeta.
Kako to izgleda u praksi?
Da bi ponovno počela vjerovati svom tijelu, potrebno je manje pokušavati kontrolirati, a više promatrati, slušati, osjećati. Evo nekoliko konkretnih koraka:
1. Započni dan pitanjem “Kako se danas osjećam u tijelu?”
Ne “što moram učiniti”, nego “kako je moje tijelo jutros”? Je li umorno, otvoreno, zategnuto, inspirirano, gladno kretanja ili mira?
2. Prati svoj energetski val kroz dan
Većina ljudi ima prirodan pad energije između 13:00 i 15:00 sati. Umjesto kave, 10 minuta tišine, svjež zrak, spora šetnja, voda s limunom.
3. Poveži se s hranom kao ritmom, ne režimom
Što tvoje tijelo zaista traži? Je li to toplo, sirovo, gorko, osvježavajuće, umirujuće? Ne broji kalorije, slušaj želju bez krivnje, glad bez panike.
4. Započni večer spuštanjem ritma
Povjerenje prema tijelu znači i stvaranje prostora da se ono umiri. Umjesto večernjeg skrolanja, topli tuš, ulje na koži, dah, prigušena svjetla. Tvoje tijelo to prepoznaje kao znak sigurnosti.
Ti nisi stroj. Ti si instrument.
Nijedan instrument ne može svirati bez prestanka, tako ni tvoje tijelo ne može biti sredstvo ispunjavanja zadataka bez da bude i prostor u kojem prebivaš, osjećaš, živiš.
Povjerenje prema tijelu je proces. Ponekad težak, jer dolazi nakon godina ignoriranja, forsiranja, odvajanja. Ali u trenutku kad mu se vratiš, kao domu, ne kao projektu, otkrit ćeš da nikada nisi bila izgubljena. Samo tiha. I da tišina tvog tijela nije bila prazna, već puna ljubavi koja je čekala da je napokon čuješ.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 