Za žene koje znaju da istina živi u tišini i da je ljepota uvijek u detalju koji se ne da izgovoriti.
Ne sjećam se točno dana kad sam odlučila usporiti. Možda je to bio onaj doručak u tišini, kad sam pojela smokvu bez da razmišljam što je sljedeće. Možda je to bio dodir ruke koji nisam požurila. Ili vlastiti pogled u ogledalu koji nisam skrenula. Znam samo da me svijet prestao lomiti onog trena kad sam mu prestala odgovarati brzinom.
I možda to nije bio breaking point, nego povratak.
Povratak sebi, onom dijelu mene koji nikad nije tražio brzinu, ali ju je bio prisiljen biti netko drugi da bi bio prihvaćen. Danas biram jesti sporo, govoriti tiho, hodati bez potrebe da stignem. Ne zato što sam izgubila ambiciju, nego zato što sam je redefinirala. Ne zato što sam slabija, nego zato što sam nježnija prema vlastitoj snazi. I svijet me od tog trenutka više ne pokušava lomiti, jer više mu ne odgovaram istim tempom. Odgovaram mu prisutnošću, energijom koja je mirna, nježna, ali transformativna.
Jesti sporo kao JEDINI ODABIR u svijetu koji nas uči da gutamo i hranu i dane i emocije
Hrana više nije samo gorivo. Nije zadatak, nije obaveza, nije sredstvo da nešto drugo postignem.
Hrana je moj svakodnevni ritual zahvalnosti i nježnosti. Moj put prema tijelu, prema prirodi, prema ravnoteži. Dok jedem, više ne slušam. Ne skrolam. Ne žurim. Zastanem. Udahnem. Pogledam boju tanjura. Važno mi je da je vizualno privlačan, a ne nabacan. Razmišljam kako upravo to zaslužujem: ljepotu, puninu, obilje.
Osjetim miris. Razmišljam o zemlji iz koje je ta hrana došla, o ruci koja ju je ubrala, o svjetlu koje ju je hranilo. I tako hranim sebe, ne samo fizički, nego i emocionalno, duhovno, intuitivno.
Sirova, živa hrana me naučila da život ne mora biti obrađen da bi bio ukusan. Da smije biti raw.
Isto vrijedi i za emocije. Ne moraju biti filtrirane, prerađene, ugodne da bi bile vrijedne.
Kad ih pustimo da dođu onakve kakve jesu, one nas ne razaraju, nego hrane puno dublje nego što mislimo.
Voljeti nježno nije slabost. To je najtiši, najpostojaniji oblik moći koji sam ikad upoznala.
Nekada sam vjerovala da ljubav mora biti intenzivna. Pomalo kaotična, puna velikih riječi i još većih gesti. Danas znam: prava ljubav je tiha. Postojana. Nepokolebljiva poput vode koja zna kamo ide. Ljubav je kad netko zapamti kakvu kavu voliš. Kad te ne prekida dok govoriš. Kad ti drži prostor da budeš onakva kakva jesi, bez da ga tražiš. Voljeti nježno znači imati hrabrost da ne dominiraš, ne uvjeravaš, ne osvajaš, ne dokazuješ, nego da ostaneš.
Živjeti kao da imam vremena
Postoji taj mit da je vrijeme luksuz. Da ga imaš tek kad sve odradiš, sve zadatke završiš. Ja sam ga pronašla usred kaosa, usred majčinstva, usred posla, baš onda kad sam pomislila da sam najudaljenija od sebe. Imati vremena ne znači imati slobodan raspored. Znači gledati život drugačijim očima. Znači znati da ne moram odgovoriti odmah. Da mogu hodati umjesto voziti. Da mogu jesti bez žurbe. Ljubiti bez straha. Stati bez krivnje. Imati pravo na svoje prioritete.
Vrijeme se ne pronalazi, nego se stvara u trenucima kad odlučim da je ovaj trenutak dovoljan.
Kad prestanem mjeriti dan postignućima i počnem ga osjećati u u dahu, u mirisu, u pogledu, u energiji koju unesem u svaku prostoriju.
Uspori.
Jedi kao da si dio zemlje. Voli kao da ti je srce dom. Diši kao da si ovdje prvi put.
I ako ti treba dozvola, evo je…
Ne moraš sve stići.
Ne moraš biti dostupna.
Ne moraš biti savršena.
Dovoljno je da budeš budna i prisna sa sobom. Da njeguješ magiju u sebi.
Vjerna onome što tvoje tijelo već zna, a to je da je život spor kad je istinit i prelijep kad je tvoj.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 