Postoje trenuci u godini kada vrijeme popusti svoj stisak. Ljeto je jedan od njih.
Kao da dani dišu sporije, svjetlost traje dulje, a mi se iznutra rastvaramo. Prostor između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli postati malo se proširi. Otvara se pukotina za san.
Dani su duži, zrak je lakši, a tijelo zaboravi na slojeve navike i zakorači u prostor slobode. U tom novom ritmu, kad budilica nije gospodar dana, kad kava traje duže, a stopala češće dodiruju zemlju, rađaju se ljetni snovi, oni koji ne dolaze iz discipline, nego iz čežnje. Čežnje za sobom. Za lakoćom. Za životom koji je istinitiji, nježniji, mirisniji.
To su snovi koji nam šapću kad ležimo na plahti ispod ventilatora, kad na pijesku gledamo djecu kako se smiju bez razloga, kad za večernje šetnje osjetimo miris jasmina. Nisu nužno veliki ni glasni, ali su važni. Njima ne treba mikrofon. Treba im naša pozornost.
Cilj nije sidro, nego kompas.
On nas podsjeća gdje je sjever kada sve drugo ostane u magli. Kad izgubimo nit, kad dani postanu nalik jedni na druge, ciljevi su poput tihog pitanja koje postavimo sebi: Kamo sam krenula? I zašto?
Ljeti, kad život omekša, idealno je vrijeme da promislimo kamo zaista želimo ići.
Ne iz osjećaja krivnje ili pritiska, nego iz unutarnjeg poziva. Ne zato što “bi trebalo”, nego zato što duša žudi. Možda želiš napokon završiti rukopis koji si mjesecima odgađala. Ili želiš svaki dan početi bez telefona i otvoriti jutro tišinom, bez distrakcija. Možda želiš jesti jednostavno, sezonski, iz ljubavi prema tijelu, ne da bi ga kaznila, nego da bi ga čula.
Ciljevi ne moraju biti produktivni. Mogu biti poetski.
Spavati bolje. Voljeti prisutnije. Govoriti nježnije. Pisati svakog dana po tri rečenice koje dolaze iznutra. Naučiti mirno reći “ne” i ne opravdavati se. Vratiti se sebi.
Planovi su mostovi koje gradimo između sada i onoga što zovemo mogućim.
No ljetni planovi moraju disati. Oni nisu Excel tablice, nego zapisi u bilježnici pored kreveta. Ideje koje dolaze nakon šetnje uz more. Vizije koje zapisujemo na papirić dok sjedimo na terasi i gledamo kako sunce tone.
Oni mogu biti šareni i razigrani, poput plana da svake subote istražiš novo tržnicu, iskušaš novi recept ili svakog tjedna pozoveš nekoga na kavu. Mogu biti i tihi: odluka da svaki dan završiš bez ekrana ili da svaki tjedan priuštiš tijelu sat pokreta koji ga raduje, bilo to plivanje, joga, hodanje bosa po rosnoj travi. Planovi ne trebaju dokazivati našu vrijednost, nego podržati našu prisutnost.
I konačno, sloboda.
Ona nije odsustvo strukture, nego prisustvo izbora. Sloboda znači imati jasnoću što je tvoje “da” i hrabrost da kažeš “ne” onome što ti više ne pripada. To je odluka da izađeš iz uloga koje više nisu tvoje. Da odbiješ žurbu koja ti nije prirodna. Da vjeruješ da je mir dovoljno plodonosan. Ljeti se često prisjetimo da je sloboda stanje koje njegujemo u svakodnevnim odlukama: kad ustajemo ranije da bismo disali dublje, kad biramo stvarati umjesto konzumirati, kad odvajamo vrijeme za tišinu jer znamo da nas u njoj nešto važno traži. Sloboda je u načinu na koji slažemo voće u zdjelu. U izboru da ostanemo doma i napišemo pismo. U šetnji bez cilja. U odluci da ne odgovorimo odmah. U dopuštanju da ne znamo sve unaprijed.
Njegovati ljetne snove ne znači samo sanjati, nego i usmjeriti pažnju.
Ispisati što nas pokreće. Zazvati ono što želimo živjeti i onda krenuti, možda polako, ali s punim srcem.
Bez garancije. Bez plana B. Samo s vjerom da ono što osjećamo ima svoje mjesto.
Jer ljeto nas ne poziva da budemo brži. Poziva nas da budemo stvarniji. Ne nužno veći, nego prisutniji. Ne uspješniji, nego iskreniji. I možda, ako dovoljno pozorno slušamo, shvatit ćemo da su naši snovi zapravo sjećanja na ono tko smo oduvijek bili ispod svega. I da ih već danas možemo živjeti.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 