Od nas se neprestano očekuje više. Vše postignuća, više iskustava, više obaveza, više ambicija. Zahvalnost se zbog toga čini kao tihi, gotovo revolucionarni čin. Zahvalnost ne znači da imamo sve što želimo, nego da smo duboko i prisutno svjesni da i u ovom trenutku, unatoč svim izazovima, već posjedujemo dovoljno razloga za osjećaj ispunjenosti i mira. Zahvalnost nije površna gesta pristojnosti, nego sofisticiran mehanizam emocionalne otpornosti, koji psihologija sve više prepoznaje kao ključan element mentalnog zdravlja i dugoročne dobrobiti.
Psihološka istraživanja u posljednjih dvadesetak godina ukazuju na to da praksa zahvalnosti, bilo da se izražava pisanjem, razmišljanjem ili jednostavnim osvještavanjem trenutka, aktivira dijelove mozga povezane s osjećajem ugode, empatije i prosocijalnog ponašanja. Na neurobiološkoj razini, zahvalnost potiče lučenje dopamina i serotonina, hormona koji reguliraju raspoloženje i stvaraju osjećaj zadovoljstva, čime djeluje poput prirodnog antidepresiva, bez nuspojava. Osobe koje redovito prakticiraju zahvalnost često pokazuju nižu razinu stresa, veću otpornost na tjeskobu i depresivne simptome te viši stupanj životnog zadovoljstva, bez obzira na vanjske okolnosti.
No zahvalnost kao praksa zahtijeva svjesnost i posvećenost: ona nije automatska reakcija, nego kultivirani stav koji se razvija promatranjem, prisutnošću i unutarnjom disciplinom. Upravo ta svakodnevna disciplina zahvalnosti omogućava našoj psihičkoj strukturi da pronađe stabilnost usred promjenjivosti, jer nas uči ne samo da prepoznamo što je dobro, nego i da u neizvjesnosti pronađemo smirenost, u gubitku priliku za rast, a u izazovu smisao.
Prakticirati zahvalnost ne znači poricati bol ili umanjivati težinu onoga što nas pritišće. Naprotiv, ona nas poziva na nježan i istovremeno hrabar susret sa stvarnošću, u kojem biramo vidjeti i ono svjetlo koje inače prolazi nezapaženo. Kada se svjesno prisjetimo nečega za što smo zahvalni, osmijeha voljene osobe, trenutka tišine u kojem smo udahnuli punim plućima, pokreta tijela koje nas nosi, mi oblikujemo unutarnji prostor sigurnosti koji postaje naš resurs u trenucima krize.
Zahvalnost nije rezervirana za sretne okolnosti – upravo suprotno, ona doseže svoj puni potencijal kada se vježba usprkos teškoćama. I u tome leži njezina snaga: ona ne ovisi o vanjskim čimbenicima, nego o našem unutarnjem pristupu životu. Kao takva, zahvalnost se ne bi trebala svoditi na listu u dnevniku koja se mehanički ispunjava prije spavanja, već bi trebala postati način postojanja, suptilna unutarnja melodija koja oblikuje način na koji gledamo svijet, druge ljude i same sebe.
Zamislimo kako bi naš dan izgledao kada bismo svako jutro, prije nego što dotaknemo telefon ili uronimo u tok obaveza, posvetili samo dvije minute tišini i promislili: za što sam danas zahvalna, ovako kako jesam, ovdje gdje jesam? I zamislimo što bi se dogodilo kada bismo tu praksu proširili i na druge – kada bismo umjesto kritike birali izraziti zahvalnost, kada bismo umjesto brzine birali zastati i prepoznati dobro.
Zahvalnost ne mijenja samo naš pogled na život, nego i način na koji živimo život. Ona nije puko emocionalno stanje, nego duhovna praksa utemeljena na psihološkoj mudrosti. I kao svaka praksa, ona traži nježnost, dosljednost i posvećenost. No ono što nam zauzvrat pruža nadilazi sve trenutne okolnosti, a to je osjećaj unutarnje ispunjenosti koji ne ovisi o ničemu izvana, jer izvire iznutra.
U konačnici, zahvalnost nas ne čini slijepima za bol, nego nas osposobljava da svjesno, uspravno i s dostojanstvom koračamo kroz život, s prepoznavanjem svega onoga što je već tu – dragocjeno, neponovljivo i dovoljno.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 