I dok je naš život sve više virtualan, a tlo pod nogama često zamijenjeno betonom, vrtlarenje postaje mnogo više od hobija. Ono postaje praksa vraćanja tišini, ritmu prirode, vlastitom tijelu. Vraćanja sebi.
Sve češće svojim klijentima ne preporučujem samo meditaciju, journaling ili disanje, nego i kontakt sa zemljom. Doslovno. Ruke u zemlji, sunce na koži, miris bosiljka među prstima. Jer vrtlarenje nije samo proizvodnja hrane, nego je i oblik brige o sebi.
Uzemljenje koje nam nedostaje
Kad osjetimo zemlju pod rukama, kad se sagnemo prema biljkama, kad prstima vadimo korov i nježno presadimo mladu sadnicu, događa se nešto duboko iscjeljujuće. Taj fizički kontakt sa zemljom, poznat i kao “earthing” ili “grounding”, ima brojne benefite na ljudski organizam. Povećava parasimpatičku aktivnost, smanjuje razinu kortizola i potiče osjećaj sigurnosti i prisutnosti.
Zemlja ne traži od nas da budemo savršeni. Ona ne procjenjuje. Ona prima i transformira.
U trenutku kada rukama dotaknemo zemlju, tijelo dobije poruku da je sigurno. I zaista, u radu s biljkama, u ciklusima sjetve i žetve, u praćenju prirodnih ritmova, naša psiha pronalazi utjehu koju moderna svakodnevica ne nudi.
Blagodati dodira sa zemljom
Kontakt sa zemljom ima konkretne fiziološke dobrobiti. Na primjer, u tlu se nalaze tzv. dobre bakterije, koje imaju antidepresivno djelovanje. Istraživanja su pokazala da kontakt s tim bakterijama može povećati razinu serotonina, hormona koji regulira raspoloženje i doprinosi osjećaju sreće. Također, kroz kontakt sa zemljom dolazimo u dodir i s prirodnim izvorima vitamina B12, koji mnogi ljudi nedovoljno unose. Iako se B12 prvenstveno veže uz životinjske izvore, njegova je prisutnost u mikrobiomu tla, kao i u nezaštićenim, neprerađenim biljkama, nepogrešivi podsjetnik da je priroda zaista iscjeljujuća.
Naravno, važno je imati na umu higijenske mjere, ali i činjenicu da prekomjerno pranje i sterilizacija povrća i voća može dovesti do gubitka dodira s ovim mikroorganizmima koji su tisućljećima činili prirodan dio ljudskog života.
Vrt kao ogledalo unutarnjeg svijeta
Vrtlarenje nas uči strpljenju. Ne možemo ubrzati rast. Ne možemo forsirati plod. Vrt nas uči da je proces svet i da ne možemo živjeti samo za rezultat. I baš kao što sadimo, njegujemo i čekamo biljke, tako trebamo saditi i vlastite navike, misli i snove – s nježnošću, bez pritiska, bez sumnje.
Jedna od mojih klijentica, vrlo uspješna menadžerica, počela je uzgajati začinsko bilje na balkonu nakon što je doživjela burn out. Prvo je to bilo terapeutskih 15 minuta dnevno. Danas kaže da ne zna što ju je iscjelilo više, rukovanje sa zemljom, tišina bez ekrana ili spoznaja da se život odvija u malim koracima, u sezonskim ciklusima, a ne u neprekidnoj žurbi.
Povratak sebi kroz prirodu
Kada živimo usklađeni s prirodom i naše unutarnje stanje počinje vibrirati skladnije. Nije slučajno da ljudi koji se bave poljoprivredom ili redovitno uređuju svoj vrt često imaju bolji san, manje su anksiozni, osjećaju se ispunjeno. U svijetu brzine, vrt postaje prostor usporavanja. U svijetu potrošnje, postaje prostor stvaranja. U svijetu buke, postaje prostor tišine.
Ne moraš imati hektare zemlje. Dovoljna je tegla na balkonu, nekoliko začina na kuhinjskoj dasci, vlastita sadnica salate. Nije poanta u količini – poanta je u povezanosti.
Bisous,
Fée
Bisous, Fée 